Zauvijek debela

Kasno je i sve oko mene spava.Uzivam u ovoj smirenosti svega,u tisini,u nedostatku zvuka.Mracno je i na nebu sjaji mjesec punim svojim savrsenim bljedunjavim plavetnilom.Gledam u njega.Kako sam samo sretna kad se pri pogledu u njega sjetim mjeseceve koja me ceka u petak.Naivo vjerujem da ce sve biti bolje kad se probudim s kilom manje.Neka.Jednom se mora nesto promjeniti.Cekam.I cekam.Cekam vec dugo.Cekam vec predugo.I pocinjem se pitati hoce li doci taj dan.Hoce li doci savrsenstvo,hoce li doci zadovljstvo,hoce li doci ispunjenost,hoce li doci sreca.Sjedim i gledam u mjesec.A one me zaobilaze.I odlaze.K drugim djevojkama.Koje to nisu zasluzile.Koje su predebele


Ovih sam se dana potrudila.Nisam odustajala.Krenulo je i nadam se da ce tako i ostati.


Muci me ljubav.Ja ga volim.Ali on ne shvaca.Ni mene ni moju ljubav.Moja ljubav nije poput njegove.Jer koliko god se mrzila uvijek cu se voljeti najvise.A onda po tom egocentricnom poretku dolazi on.Takva sam.Egocentricna.

A onda je tu i ona.Volim i nju.A ona razumje mene.Razumje i moju ljubav.Ali ja opet vise volim sebe pa pazim.Prevelike su sanse da ostanem povrjedena.

A zatim je tu ana.Najvaznija ljubav.Odlucuje o svim drugim ljubavima.Ovaj put vise nisam vazna.Pred anom se ne volim.Pred anom nisam vrijedna.Ali ona mi nudi sporazum.Ucinit ce me vrijednom ako joj se predam.Znam da cu biti povrijedena.Ana voli povrijediti.A ja se javljam kao i mnogi drugi.I molim je da odabere bas mene.Da me povrijedi.Tako se kaze:"patiti od anoreksije".Takva sam.Mazohist.

Gledam u mjesec i mislim na ljude,anu,ljubav,skolu,zivot.I pitam se:"Zasto?"
Mjesec samo spokojno suti.Ne razumjem jezik njegova spokojna sjaja.Ma zajebi mjesec.Previse je okrugao.Trebao bi se malo stanjiti.

Ljencarim po cijele dane.Nemam uopce motivacije za mrsavljenje ni za sto drugo.Sunce neumorno przi,sve ovdje miruje i ja se stapam s tom pasivnoscu dopustajuci da me cjelu obuzme.Uskoro cu opet na more kad vec mogu jer mi pomisao na Zagreb uopce vise nije primamljiva,ne dok je ovako vruce da bih samo lezala i jela cjele dane.Izlika?Mozda.Zato odlazim gdje ih necu moci pronaci.Izvagala sam se i shvatila da sam se na moru udebljala i da imam 52kg pa se sada bojim nositi bilo sto kratko i usko,no ja ionako ne nosim kratko i usko pa to nije nikakav problem.Odlucila sam se malo pokrenuti pa cu postiti svaku mjesecevu,drzati se bodovne liste i naravno,redovito voditi evidenciju.Eh ja isto nadem posao gdje ga nema!!No dobro,bilo bi i vrijeme da napisem jedan "pravi" post ,a ne samo ove malicke izvjestaje jer mi vec doista nedostaje pisanje,ali mislim da cu ipak pricekati neki hladniji trenutak.
Eto imam jos jedno pitanje,koje nije bas vezano ni za anu ni za miu,ali eto:sto vi mislite o emicima?

Nova ja,novi post.Razvila sam malo zdraviji odnos prema hrani.I dalje jaaako zelim jaako smrsaviti,ali ona vise nije drzavni neprijatelj broj jedan.U zadnje sam vrijeme jela kao pred smrt.Strpala sam u sebe svasta,kao da je to zadnji put da sam ista okusila.Ne znam sto mi je doslo.Nadam se da ce se vratiti ona blazena vremena kad mi se hrana gadila.Zapravo jos mi se gadi,ali mi je istovremeno nekako primamnjiva,bas zato sto znam da ne smijem.
Vracam se ani,vracam se mii i briga me za ostalo,briga me za posljedice.Pocinjem novu dijetu.Gornji limit:500 kalc.Evo i bodovne liste:

0 kalc = + 8 bodova
do 300 kalc= +5 bodova
do 500 kalc= +1 bod
iznad 500 kalc= -6 bodova
iznad 700 kalc=-15 bodova
iznad 900 kalc=-30 bodova
-1 kg=+ 8 bodova

Ako zelite,podite samnom na izazov,zajedno je lakse.Ako ne,ne morate jer ovo je ipak lista krojena kako meni pase.

Nije me dugo bilo.Otela me mia.Ali navratit cu s vremena na vrijeme.Bila sam s prijateljicom na moru i izvrsno se zabavila.Zao mi je sto se nisam javljala vratit cu vam se,bez brige!Kod prijateljice sam puno papala ali mia je napravila sto je trebala.Ovo je samo brzinsko javljanje.Uskoro cu ponovno poceti pisati.

Dobro sam.Kriza je prosla i uzivam u sladostrascu trijumfa.Osijecam se smireno i potpuno.Prazna sam,nepostojana;ali ne smeta mi to.Lose stvari koje se dogadaju oko mene ne mogu prodrijeti do onog tajnog Ja cija mi je izgradnja toliko bitna.Starci se svadaju,opijaju,lude.Izvode nebuloze od vlastitih zivota.Razvod?Nobicno je koliko oni cine nesretnima jedni druge,a toliko su vezani za sigurnost statusa obitelji,toliko nespremni na promijenu.Radije oni muce sebe.Radije oni muce mene.Ne spavam nocu.Napeta sam.U tim trenucima nisam smirena niti vesela,nisam ni tuzna,ni ocajna.Tad sam samo opet mala petogodisnja djevojcica koja slusa svade svojih roditelj do kasno u noc.Lezim,gledam u strop i nevjerujem sama sebi koliko sam otupijela.Jer ti glasovi njihovih svada nestanu tren prije nego dodu do mojih usiju i gube se u prostoru,rastrkani i beznacajni,kao da ih nikad nije ni bilo.Ignoriram tugu.Nema vise tuge.Nema vise nicega.Ostala sam samo ja.I nada.U bolje sutra.U savrseno sutra.Smijesan je taj moj zivot.Pandorina kutija.Nakon sveg zla uvijek na dnu te moje blesave kutije zivota pronadem ono malo nade koje me tjera da pokusam.Iznova,iznova,iznova.

M. je u bolnici i stanje joj se pogorsalo.Dopustam si biti okrutna i nije me briga jer prave M vec odavno nema,prava M je negdije daleko,daleko i smije se cahuri koja se podvaljuje pod njenim imenom.Unatoc tome sto je besmisleno svakome tko ga sam nije iskusio moje vjerovanje da ljudi kadkad izgube sebe,svoju svijest,svoje ja potpuno stojim kraj uvjerenja da M vise nema.Ostavila me prije tocno 3 tjedna.Znam to potpuno sigurno jer je to prvi put da se nije nasmijesila kada me ugledala.Da ste je poznavali,znali biste,M se meni uvijek smijesila.I kad su sjekire padale.

Vidjevsi M. shvatila sam da cu umrijeti.Postala sam svjesno bice.Osjetila sam ono sto ljude cini ljudima:sigurnost da cemo jednom umrijeti.Gledala sam let nekih malih vrapcica na autobusnoj stanici.Mozda njihov prvi.Uvijali su se zrakom u spoznaji vlastitog postojanja,ali nisu mogli znati da ce to postojanje jednom biti okoncano.Mi ljudi to znamo.To je najdivnije sto sam ikad uistinu spoznala.Jer odtad koristim svaki trenutak da prepoznam zivot u cvijetu,veselim se novom danu i zanemarim ono ruzno.Korisna je ta potreba ljudskog roda da sam sebe shvati.

Volim S. i zelim da bude sretna.Ne zelim ju izgubiti kao M. i gledati kako ju zamijenjuje cahura nicega,samo nistavilo,samo jad.Ali ne brinem.Ona nije kao M.Zna da se nesto jesti ipak mora.Ponekad.

Uzivam u nasem prijateljstvu.Uzivam u ispunjenosti i sreci.Koristim to sto me nije briga za lose stvari.Sretna sam.Postojim.Ponovno rodena iz svojih rana.

Sama sam.Sama pored toliko ljudi.Ja i moja debljina,guramo se kroz taj nemili svijet,neprihvaceni i tuzni.Kao da vise nista nema smisla,tako se cini.Sve je crno,crno,crno.Gladovala sam i bilo je toliko lako da je bilo gotovo smijesno.A onda sam jednostavno pozeljela jesti.Hrana nije imala okus.Punila je prazninu.Punila sam je svim na sto sam naisla i nije me bilo briga jer sam svijesno znala da cu povracati.

Klecila sam kraj skoljke.Intenzivan miris sredstva za ciscenje pekao me za nosnice.Gurala sam prste.Duboko,duboko.Pozeljela sam nemati zube kako bih gurnula jos dublje.Nista.Odvratna hrpetina nepotrebne hrane nije se micala.Grabila sam cetkicu za zube;gurala njen drzak u zdrijelo.Nista.Slina.Krv.Jos malo krvi.Izgrebala sam vlastito zdrijelo.BIla sam teska i debela.Sva je hrana ostala u meni.Tresla sam se.Mrzila sam to.Mrzila sam nemati kontrolu.A odtad sam je izgubila.Plasi me spoznaja da ne mogu kontrolirati svoje prokleto tijelo.

Nista mi vise nije bitno.
Bojim se same sebe.Koliko sam samo puta samu sebe iznevjerila!
Za to nema utjehe,opravdanja.
Sve su samo izlike,izlike koje mi daju pravo da budem debela,izlike od kojih gradim svijet utijehe kao kulu od karata.Rusi se pri svakom povjetarcu,rusi se pri svakom pogledu u ogledalo.

Svaki je moj uspijeh nestvaran i tuđi,nikako da me razveseli.Zivot koji zivim tako je dalek da se umorim pri samoj pomisli da mu se priblizim.Zivot koji zivim zivim za druge.Meni on odavno nista ne vrijedi.Kao ni sreca.
Ne vrijedi nista moj osmijeh kad ispiru ga suze.

Ocajnici trebam nekoga da shvati.
Jer ja ne mogu.
Ubijem se trudeci se ne biti ja,potisnuti svoju bit.
Jer se ona cini krivom,neispravnom.
Ne razumijem samu sebe.Ali jedno znam.Sve se moje zelje svode u jednu,sve moje zivotne smjernice pokazuju samo na jedno.Mrsavost.

Kako li je samo danas plakalo nebo!Vristalo je i grcalo u suzama.Rijetko tko nije cuo kako ga ljuti njegova bol.Grmilo je;ocajno i osokoljeno privlacilo je paznju na svoje suze.Borilo se da bude primjeceno,zalosno i crno,ali ustrajno.Poznat mi je taj uragan tuge i ljutnje.Sinonim je za ono sto osijecam.Samo,kad ja placem,placem tiho.Placem sama.Placem neprimjetna.
Slijevale su se njegove suze niz moj prozor.Pratila sam ih polgedom.Tako sam bila tuzna,bijesna.Tako sam bila nebo.
Odlazi sunce i umire dan.Iz njegove se smrti postepeno rađa noć,isto onako nesigurna,uplasena i puna nade kao sto se ja radam iz svojih rana.
Nisam sposobna zivjeti koliko se mrzim.Razasula sam se u tisuće kapljica kao kisne suze na mom prozoru.Ne mogu se vise sabrati.Kratkog su vijeka kapljice,kratkog sam vijeka ja.

Straha u ljubavi nema,ljubavi izgoni strah.
A ja toliko volim savrsenstvo,sklad.Ono je dovoljno.Savrsen sam,dakle jesam.
Savrsenstvo je uvijek zamjeceno.Ono je nagradeno,obozavano.Krnje postojanje nije vrijedno da bude svjesno sebe.Ako nisam najbolja,nisam nitko.
Ljubav je pobijedila.Otjerala je strah.Ne boijm se ane,ni mie.Nije me briga za nevolje koje mi mogu donijeti.Posegnut cu za onim sto zelim,lagani osjecaj spokoja i srece vrijedan je svega.

Mrzim hranu.Mrzim kako njen okus ostaje u ustima i unistava lebdecu prazninu koja te nosi u visine po kojima rijetko mogu letjeti.Mrzim tezinu u zelutcu.Vuce me na dno,ispod dna,ispod zemlje.Medu crve.Mrzim crve.Ja sam kao kakva furija,toliko je toga sto mrzim.
Tovim se i debela sam.Nekad sam bar u tom uzivala.A sad...
jedem,jedem,jedem.
Jer opce je poznato da je to normalno.
A normalni se ljudi uklapaju u vecinu ne u ciljane skupine.
Ali ja ne zelim biti normalna.Samo mrsava.

Gotovo je s hranom.Ne mogu dopustiti da i gram vise ostane u meni.
Pobjedim li ovu bitku,dobila sam rat.

Jutros sam se probudila.Sest cetrdeset i pet.Nebitno.Ustala sam.Otisla pred ogledalo.Tezina,tezina,tezina.Pritisce me i neda mi disati.Osijecam je u plucima i u glavi.Sveprisutna ,popunjava prostoriju i okrece se oko mene.Trepcem,a nastaje kaos.Oci me bole,prevelike za moje ocne duplje;nepripadaju ovdije i ne zele vise buljiti u taj odraz.Zatvaraju se.Tako sam bila umorna.Ali nisam mogla/zeljela spavati.Stajala sam zatvorenih ociju i slusala kako disem,kako grabim tuzne i duge udisaje,kako se borim za zrak koji istiskuje tezina.Nedostaje mi S.Kako pored toliko ljudi na ovom svijetu samo jedan poznanik moze razumjet ono za sto drugi tvrde da je izopaceno i nenormalno?Prijateljstvo je doista blagoslov kada je iskreno i pravo.Toliko mi je draga jer ne zatvara usi kad vristim i osluskuje kad sutim;moze primjetiti pogled i uzvratiti osmijeh.Za nju ja nisam izipacena,ni bolesna ni luda,mozda je to zato sto sam joj draga,a mozda zato sto mi je slicna.Mozda oboje.Nije vazan razlog jer prijateljstvo je prijateljstvo je prijateljstvo je prijateljstvo i to je dovoljno.

Navecer sam jela sledoled koji sam povratila.Izgrebla sam si grlo i uplasila se vidjevsi male kapljice krvi u bljuvotini.Toliko sam se nacitala o djevojkama koje su ispovracale dijelove vlastitog zeludca da sam pocela drhtati od straha.Ipak,kasnije sam se osijecala spokojno,mirno i ispravno.I mia je tada bila u redu jer je sladoled bio izvan mojeg tijela,a nista drugo tad nije bilo vazno.Zeljela sam razgovarati sa S. o tome jer sam se jako uznemirila,ali ona se nije javljala.Uostalom zanimalo me je li i ona rigala danas.

Izasla sam navecer sa nekim curama koje su mi vijerojatno prijateljice.Mislim,nekad su bile.Sada kao da ta Ja vise nije stvarna.Ponekad mi se cini da sam je ispovracala zajedno s hrpom smeca koje sam znala trpati u sebe.

Sanjam o tome da sam tanka poput grane,nepostojana poput duha,graciozna poput labuda...
Sanjam da sam sto nisam.
A trebala bih iskoristiti sto jesam.Svaki atom mog tijela pokusava napokon ispuniti ocekivanja.Moja,svacija.
Bojim se da necu moci prestati.
Bojim se da vec sad ne mogu.
Pa sto onda,kazem si.Prestat ces kad dode vrijeme.

Svi su poludili oko tajne.Ta knjiga samopomoci,koja nam porucuje da događaje privlacimo svojim mislima navela me na razmisljanje.Nije da pretjerano vjerujem u tako nesto.Postavim li pregled svog zivota po kosturu te knjige ja sam debela jer mislim da sam debela,jer mislim da cu se udebljati,jer mislim da cu zauvijek biti debela.Sto znaci da pozitivni stavom "sigurna sam da uopce nisam debela,a ida jesam nije vazno jer cu za mjesec dana biti laka kao perce" mozemo lako smrsaviti,kako nalaze knjiga.Bih li sada trebala lezeci u krevetu prije spavanja kajanje zbog pretjeranih kalc zamijeniti mastanjem o sebi u maloj crnoj haljini s 43 kg?Pomaze li doista pozitivan stav ako se uz to pridrzavas i dijete?Nadam se da da jer sam toliko ocajna da cu rado vijerovati u sve Tajne svijeta ako mi kazu da mogu mrsaviti misleci.

Otkad znam za sebe ja sam debela.Stopala su mi siroka,a nisu ni noge daleko,ovijene su nekom debelom ovojnicom,koljena su mi poput prisivenih stitnika za ragbi.Ogromna sam.Trbuh mi je kao u trudnice.Ruke su mi jake i talasave.Mrzim ih.Mrzim sebe.Mrzim cijeli svijet.Jer je toliko nepravedan da me ucinio toliko debelom.Jer ja sam se rodila debela.Ugojeno sam prase u tolikoj mjeri da mi se plače.Nije meni nikad falilo ljubavi...Zapravo oduvijek je.Zato sam se tako emocionalno natrpavala.Kad sam napisala da mi nije falilo ljubavi zeljela sam reci da sam ja za svoju obitelj uvijek bila predivna.Oni su me i ucinili takvom,idioti reterdirani.Ali sad...
Ne zelim vise jesti.Nikad vise.Jer ja ne mogu to podnjeti.Biti takvo prase.To je upravo zalosno.Da netko moze cijeli zivot biti tako debeo i ne uciniti nista.
I sto da sada radim?!Kako da zivim ovako debela?!Glupo tijelo, jednom cu ga unistiti.Pa ce vidjeti kako je to.KAKAV JE TO OSJECAJ.Samo mi stvara neprilike.I opet...Kako da zivim ovako debela?Kako kad ne mogu ni disati od sala?!
Jer nikad necu biti mrsava.Nikad necu biti dovoljno dobra.Ne dok sam zaglavila u ovom tijelu.